Balerina
Nedavno me je Hana pitala da li sam nekada bila balerina? Odgovorila sam da, nažalost, nisam. Pitala je zašto? Zato što sam jako želela da budem balerina, i mama me je odvela u školu baleta. Nalazila se u zgradi “Abraševića” tamo gde je danas tržni centar. Uvela me u prostoriju punu devojčica, sve su bile obučene u crne trikoe, sa belim zvezdama sa strane. Imale su neke patičice, na kojima je bio lik Denisa. Kroz prozore je sijalo popodnevno Sunce. Imam tu scenu u glavi, ali kao da sam čučala, ili sedela, vidim ih sve iznad sebe. Puno divnih devojčica, sa vezanim repićima, koje se užurbano spremaju za čas.
U prostoriju je ušla neka žena, i sve su zaćutale. Bila je stroga. Mama joj je prišla, nešto je kratko pričala sa njom, ja sam strepela, kao i sad kad me uhvati panika, šuštalo mi je u ušima, nisam čula razgovor, gledala sam im u lica, žena je imala hladan i nezainteresovan pogled, nestrpljiva da završi razgovor. Okrenula se prema meni, odmerila me brzim pogledom i rekla:”Ne može, mnogo je mršava.” I već je okrenula leđa. Ja sam počela da plačem. Hladno se okrenula prema meni i odbrusila:”Kad pojedeš tri furune hleba, dođi ponovo.”
Tri furune hleba! Toliko me je delilo od tih divnih trikoa, i patičica sa Denisom.
– Nikada nisam pojela tri furune hleba, odgovorila sam Hani. I nikada nisam postala balerina.
Imam 43 godine, prilično sam oslobođena kompleksa izgleda i komentara drugih ljudi, najčešće me uopšte ne zanimaju, niti ih čujem. Ali, moja starija ćerka, Marija, ima problem jer joj često kažu da je anoreksična. Da, i ona nikada nije pojela tri furune hleba. U vreme kad sam ja bila dete mršavost je smatrana manom, sada se posmatra kao bolest. Ima ime, ima dijagnozu, postoje klinike koje je leče. Samo što između mršavosti i anoreksije postoji razlika, ja to, naravno, znam, zna i Marija, ali drugi ljudi ne znaju. Ili se prave da ne znaju.
U društvu se smatra nepristojnim (što i jeste), nekome reći da je debeo. Ali zato nas, mršave, možeš da lepiš kako hoćeš, jer mi smo, smatra se, mršavi iz obesti, iz hira, iz mode, ne zato što nas je priroda takvima napravila. “Jedeš li ti neki ‘leba?” podjednako je nepristojno kao i “Probuši kašiku, debela.” Pa opet, mi, mršavi, nemoćno sležemo ramenima, savijamo glave, šta bismo rekli? Imamo i mi ogledalo, vidimo mi kakvi smo, samo ne postoji dovoljno dobar odgovor, a da sagovornika ne uvredimo, istom merom. “Jedem…” najčešće odgovorim, ali me prekinu:”Mnogo ti je lepše kad se ugojiš!” Je l’? Stvarno? Kad je to bilo? Osim u trudnoćama, nikad nisam imala više od 56 kila. Uglavnom imam 53. Ne stajem na vagu, ne zanima me. Vidim, po pantalonama, da su mi malo šire, ili malo uže. Mogu da obučem farmerice iz osnovne, ali – hej! Ko još nosi farmerice stare 30 godina?
Milion puta sam videla situaciju u kojoj mojim prijateljicama, koje su stalno na dijetama, neko dobronamerno savetuje, u trećoj rečenici poznanstva, kako da smršaju. Dele im dijete i savete, kao da su ih tražile, kao da su pitale, i kao da im na čelu piše:”Molim vas, pomozite mi!” Meni savete niko ne deli: valjda, svi znaju da je lako ugojiti se.
Samo jedeš, i to ti je to.
Nije.
Hrana ne goji, goji višak hrane koji organizam ne može da potroši. Moj organizam, ritam života i priroda mogu sve da potroše. Ne mogu da se ugojim evo, cele 43 godine. Ne mogu na silu da jedem, kao što neko ne može na silu da gladuje.
Jasno je, nikada neću biti balerina. Ni pojesti tri furune hleba. Ali, možda, samo možda – neko ko ovo čita ne misli:”Blago njoj! I šta se žali, lako je njoj!” već razume, kao što ja razumem problem viška kilograma.