Bol
Ja sam kukavica. I užasno se plašim. Svega. I plačem toliko da ponekad pomislim da porast svetskih mora i topljenje glečera nije posledica globalnog otpljavanja, već suza koje nikada ne prestaju. I kad sam srećna, ja plačem. I kad sam tužna, opet plačem. Najviše plačem kad sam nemoćna. Kad se osećam poniženo, i kad sažaljevam sebe što moram da učestvujem u nekom dogadjaju.
Nekad pomislim, avaj, da svako ima unapred zadatu količinu suza koje za života treba da isplače. I poradujem se: ako je tako, moja doza je potrošena. Ali…
Toliko me boli. Ne plačem, sada. A uplašena sam, toliko da osećam fizički bol u srcu.
……………………………………………………………………………………………………………………………………….
Ovaj blog sam napisala pre nekoliko dana, posle jednog traumaticnog dogadjaja.
Nisam ga odmah objavila, mislila sam da ne treba. Razmisljala sam o njemu, i iako je patetican, moj je. Publish, klik.