Dani koji ne postoje
“Sramota me od ovih ulica, sramota me od ovog grada, od ljudi koje znam i koje ne znam. Odem tako na jezero, sakrijem se iza nekog drveta, da me niko ne vidi, da budem sam… i od tebe me sramota… ”
Sedimo na klupi ispred Robne kuće, moj prijatelj Z. i ja. Pravio se da me ne vidi, ali sam mu mahala, pa je, kakav je dobar, morao da stane. Onda smo počeli da pričamo, seli, zapalili po cigaretu… on ne puši, ne pije, ne jede, ne spava, on ne živi, a hoda gradom. Izgleda kao duh, njegova ramena su spuštena, njegov pogled plačan i uplašen.
“Da mi je da on ozdravi, ne bih žalio odmah da umrem. Niko me ne razume.”
Njegov sin je teško bolestan. Najteže. Godinama već. Z. i njegova žena su godinama bez posla. Oni su ona državna statistika koju zovu “žrtve tranzicije”. Pomognu mu, kaže, ljudi koje zna, jedan sveštenik…
“Izađem da nekog sretnem, daju mi ljudi koje poznajem. Juče i danas nisam sreo nikog koga znam.”
Citira Andrića, nešto o tome kako što je dan kraći muka je sve teža.
Gledam ga i vidim čoveka koji dana nema.