Kofer
Mirišu mi dani na putovanja. Iznenada, u nekom trenu osetim miris borova na maloj plaži u Perastu, vrelinu pustinje u Dubaiju, osetim zvuk sumraka na Kritu, zvone mi u ušima zvona crkava u Kotoru, osetim sumpor sa “ženske plaže” u Ulcinju… čujem glasove, smeh, kapljice koje se presijavaju na Suncu… miris “copertona” pomešan sa mirisom soli, peska i sladoleda…
Mirišu mi neke samo moje daljine, mame i zovu novi gradovi, nove luke… Bazala bih nekim uličicama, koje, po pravilu, izlaze na šereni, cvetni trg, iako povremeno, kao i život, izgledaju bezizlazno i tamno. Osećam u ustima ukus hladnog nesa ispod sunocbrana neke plaže. Nije bitno koje plaže, Sunce im je zajedničko. I sloboda talasa koji udaraju u obalu…
Pre neku godinu, kad sam iz vremena svakojakog ličnog očaja, uplovila u neka sunčanija mora, i zaista, posle dugog putovanja, stigla do morske obale, svakom talasu koji se razbija o obalu dodelila sam neku svoju brigu. Male brige talasićima koji se samo spuste na šljunak, velike brige onima koji se visoko dižu i uz buku obrušavaju, dok deca i mladice ciče… Najviše sam se bavila onim talasima koji kad nadiru izgledaju moćno i strašno, ali nestanu pre nego što stignu do obale. Takvih sam briga najviše imala.
Od tada, moja meditacija su talasi. Svaku brigu pustim niz vodu, i uživam gledajući kako se razbija.
Rekla sam da odlično plivam?