O cipelama lepojkama i svetskoj ekonomiji
Jedna od mojih omiljenih književnica, aktivistkinja i blogerki, Čimamanda Ngozi Adiči (Chimamanda Ngozi Adichie) nedavno je krenula u svoju akciju “Obuci Nigerijsko”, kao odgovor na katastrofalnu ekonomsku politiku vlade Nigerije. Krenula je da kupuje i nosi stvari proizvedene u svojoj zemlji.
I ta me akcija podstakla da podelim sa vama nešto što činim već nekoliko godina: kad sam shvatila da se od bloga neću naimati para, k’o što u zemlji Srbiji niko i nije, bez obzira na čitanost, rešila sam da bar budem korisna višim ciljevima, i da pripomognem nekom drugom. Čim imam priliku da isprobam nešto domaće, ovdašnje, male radnje, preduzetničke, turizam, bilo šta, ja to i podelim. Uglavnom su to stvari koje rade žene, koje su svoje talente i znanja uložile u sopstvenu proizvodnju. Od koje, znam mahom i to, imaju samo za leba.
I uglavnom se sve nađu zatečene i prijatno iznenađene kad dobiju pohvalu.
Ma kako nas političari ubeđivali da su strani investitori jedina nada za sve nas, odavno je jasno da investicije jesu često potrebne, ali da nisu sve one od kojih naše društvo ima koristi. Pogotovo što je ekonomski program takav da od malih preduzetnika ova država uzima sve ono što ide uz leba, a često i samu koricu, dok strance gosti švedskim stolom beneficija. Nije da se razumem u ekonomiju, ali uvek mi je draže da lokalnoj trgovini, frizeru, obućaru, krojaču, ostavim novac, jer će on sa njim otići kod drugog kolege, nego da investiram u avione, i privatna ostrva najvećih svetskih bogataša.
Da je svet selo najbolje se vidi u ogromnim tržnim centrima, koje ako si video jedan, video si ih sve. Istu stvar možeš da kupiš u Dubaiju, Istanbulu, Beogradu, Londonu, Berlinu, Kejp Taunu. Zato je vlasnik “Zare” godinama najbogatiji čovek na svetu, recimo. Tako svi čitamo isto, gledamo isto, oblačimo isto, jedemo isto, a verujemo da smo posebni.
Sve sam ovo napisala da bih se pohvalila novim cipelama. Zovem ih “lepojke”, a već sam razmatrala opciju da u njima spavam, što ne činim higijene samo radi.
Potpuno jedinstvene, unikatne, kožne, rađene po meri, i što je važno: još uvek imam oba bubrega, nisam morala jedan da prodam da bi bile moje. Koštaju koliko i svake kožne cipele u bilo kom tržnom centru na svetu. Možda i manje.
Prave ih neke kreativne, komunikativne i profesionalne žene iz Novog Sada.
Sve o njima, ovde
Odlično idu uz haljinu, recimo, koju mi je sašila drugarica, ovde:
A uz sve, možda može i šal, koji tka moja druga drugarica, ovde:
Imate li vi nekog svog, posebnog? Da li kupujete kod malih proizvođača? Kakva su vam iskustva?
Odličan članak, treba podržavati kvalitet i individualnost !
Hvala 🙂