Sreća 8
Na raskršću ulica, od kojih jedna vodi ka ili iz bolnice, i kojom koračaju uplašeni ljudi, i druge koja vodi ka groblju, kojom hodaju uplakani, stajala je baka, a ispred nje, na pločniku, nekoliko kofica sa žutim hrizantemama.
Od nje su kupovali cveće, kad idu u posetu, onima za koje se nadaju, i onima za koje nade više nema. Poneko tek bi prozborio koju i sa njom. Stajala je na istom mestu godinama, znala je sve koji prolaze. Često su prvo nosili cveće ka bolnici, a samo nekoliko meseci kasnije, ka groblju. Ona je shvatala sve, iako nisu pričali. Otac joj je poginuo u onom, sin u ovom poslednjem ratu, muž je umro od tuge. Ostali su joj unuci, babine dve jabuke, i rešila je da poživi dok ne završe škole i dok ih baba ne poženi. Posle, kako onaj odozgo bude hteo.
- Vi ste svakog dana ovde, upitao je čovek, koji je maločas nešto pričao sa onom umornom, a ipak lepom doktorkom, ali se ubrzo vratio. Ni primetila nije šta se sa njim desilo, kud je otišao, i zašto je došao.
- Stojim, sine, i leti i zimi, i kad su kiše. Ne stojim na Božić i na Uskrs, i kad su mi deci rođendani.
- Možete li da živite od cveća?
- Živim, sine, živim. I ja, i moje dve jabuke. I snaja, ona je vredna, pomaže, ali je slabašna, brzo se razboli, pa reko, ja ću na ulicu, a ti oko kuće. Paze me, slažu, sade, beru, pakuju, donesu mi. Dobra su to deca, šteta što im otac ne požive da vidi, bio bi srećan. Ali, i ja sam dete odrasla bez oca, u selu, pa eto, poživeh. Dobar mi je muž bio, ali mu stade srce, od tuge za sinom.
- Vi se ne žalite na sreću?
- Ja se, sinko, ne žalim ni na šta. Na sve sam svikla. Bog mi dao, Bog mi uzeo, a ostavio mi da brinem. I ja brinem, šta ću? Mali su bili, mislila sam, snaja će da se uda ponovo, gde će oni? Uhvati me nekad tuga, noćom, pa ne znam gde bi. Onda stanem na vrata pa slušam kako dišu. Bude mi lakše. Znam da moram i ja, a srce, nekad, skače, oće da izađe.
- Šta kažu ljudi, žale li se?
- Ovde prolaze ljudi sa mukom. Ili su bolesni, ili im je neko bolestan, ili idu na sahranu ili daću. Muka, znam ja kako je. Dam im cveće, oni ga i ne vide. A lepo mi cveće, ove hrizanteme zovu grobljansko cveće, ne vole mladi to, ali one traju, i hoće i na zimu. Ovako, sinko, ko i ja.
- A kad bi vam neko ponudio sreću?
- Ne treba meni sreća, za mene je kasno. Podaj sreću ovoj deci, i ovima što idu na gore, za ove ka groblju je kasno. A mene preskoči, kad nisi pre došo, da mi dete spaseš, sad idi, idi, podaj nekom drugom, vajdica je. I sevap. Idi, sine, požuri. Vidiš onog čoveka: žena mu je u bolnici dugo, a mladi ljudi, mala deca. Požuri za njim, dok ne dođe po poslednje cveće.
I čovek zaista ode. Baka namesti maramu pod bradom, i pogladi žute hrizanteme. Malo su se već smrzle, uhvatila se tanka bela ledna korica po njima.
***nastaviće se…
1 Response
[…] Sreća 8 […]