O, mladosti moja

O, mladosti

Prošlog meseca vozila sam se “auto-putem Bratstva i jedinstva”, i u autu je zasvirala ova pjesma.

U prvi mah su mi krenule suze, pa sam se zasmejala i dugo se smejala.

Sebi.

Tu pjesmu sam slušala vraćajući kasetu na početak besomučno i bez milosti prema sebi, i prema Arsenu, u dugo, toplo leto 1990. godine.

Imala sam 19 godina, upravo sam upisala fakultet, prekinula vezu sa mladićem koga bi svaka majka poželela za zeta, i lutala sama kroz najduže leto svog života, željna da se dočepam svih tih mogućnosti koje život pruža, a o kojima su mi svi sa zavišću govorili.

No, ja nisam umela da uživam u “mogućnostima”, nego sam patila za mladošću, koja odlazi, i koje više neće biti, poklanjala je, al’ je krala i neverna je bila ona. Ne, suviše mi nije dala, o mladosti, o mladosti…

Kako ja umem da patim zbog budalaština, koje postoje samo u mojoj blesavoj glavi, tako sam celo to leto patila zbog mladosti koje više nema i koje takve više nikad neće biti.

Opraštala sam se sa rodnim gradom, sa mirisima lipe u Lenjinovoj ulici, sa poraslom travom Šumarica, kojima sam šetala pateći što više ta trava neće biti tako zelena, i što ću sa jeseni otići i ja, i nikada se više neću vratiti ista.

Moja patnja je zaista bila iskrena i duboka, ta ljubav jadna, kratki sni. Za uspomene to je malo…

*************

I onda, zateknem sebe, na auto-putu Bratstva i jedinstva, kako imam 45 godina, kako sam se promenila koliko i zemlja koju je taj isti put jednom povezivao, drugi put razdvojio, i kako slušam tu pjesmu, koja mi je obeležila najduže leto u životu, a ja se smejem, glasno i od srca se smejem sebi, drugima, svojoj ćerki koja sad ima 19 godina i koja ima “najduže leto u životu”, a ja, njena majka, ista ona budalasta osoba koja sam i bila, i dalje sam mlada, mlađa nego tada što sam bila, i dalje želim da mi neverna mladost da snage da društvo pjesmu svrši i da se čaša ispije.

O, mladosti!

O mladosti.

(leto 1990. fotografija: Miroslav Petrović)