Blog(oman) i ja
“Blogomanija”? Razmišljala sam šta je to? I o “Tvitomaniji”. Razlog za druženje? Da imam para, kao što nemam vremena, išla bih na produženi vikend sa kim ja hoću, gde ja hoću i kako ja hoću, ne bih se uključivala u ekskurzije sa nepoznatim ljudima. Tako sam mislila i za prvu “Blogomaniju” i za prvu “Tvitomaniju”. Ok, onda sam početkom novembra počela ponovo da mislim.
Razlozi za preispitivanje su bili prvo što živim na netu, više nego u RL (jeste, ja sam Katarina i ja sam zavisna od neta, na svim sam mrežama), a važnije od toga (jer, i onomad sam živela na netu) je što sam početkom novembra bila na #TweetUp-u povodom akcije “Moje dojke su OK”. Shvatih da ima na tim skupovima zanimljivih ljudi, koje bih volela bolje da upoznam, čiji mi se tekstovi i tweet-ovi dopadaju, ili imam potrebu da sa njima razgovaram o nekim stavovima.
Ok, dakle počela sam da razmišljam, ponovo, a “Blogomanija” se bližila. Usput, desilo se da se u našoj maloj firmi (“Limessoft”) razmišljalo kako ćemo u 2014. i šta nam je činiti dalje sa sajtovima koje imamo: sportske.net, tvprogram.rs, kursnalista.rs. Za te sajtove su svi čuli, ali niko nije čuo za nas. Možda je vreme da se predstavimo srpskoj on-line zajednici?
“Blogomanija”? Hm, da li sam ciljna grupa? Imam blog, ali nisam bloger. (Kao što nije fotograf svako ko ima foto-aparat, niti pevač svako ko drži mikrofon.) Ok, ali formalno-pravno ispunjavam uslov, a uz sve, nisam otvorila blog za potrebe dolaska na “Blogomaniju”, postoji on od ranije. Zapušten, neodržavan, ali postoji.
I tu, negde, zajedno (@Boris_sportske , u RL moj zakoniti suprug, @Djoca , u RL poslovni partner i ja) odlučismo da, ipak, idem. Ja. Jer, ko bi drugi otišao među 950 nepoznatih ljudi, i probao da se dobro provede? Znate nekog takvog? Nisam ni ja. Do četvrtka. A onda sam upoznala mnogo baš takvih: slobodnih, otvorenih, prijatnih ljudi. Imala sam zadatak da predstavim “Limessoft”, i naše sajtove, što, zaista, uopšte nije teško. Čak je vrlo zabavno – ne dešava se da žena predstavlja sportski medij. Možda sam prva?
U razmišljanju kako da se predstavim, i ne primetih da smo nekoliko puta zalutali na putu do Kopaonika, da se vozimo po mraku i snegu, nekim prilično srpskim putevima. Smeštaj u sobu hotela “Nikola”, kasna večera, tu već upoznah prve “blogomanijake”, i završih na žurci, u “Grandu”. Ubrzo, krenuh natrag ka hotelu. Došla sam jednim putem, mračnim i snežnim, odlučih da se vratim drugim, osvetljenim. I sve bi bilo super, kad bih ja znala kuda idem, i gde tačno moram da stignem. Sneg, sve belo… i sve one zgrade iste, a što se izgradio Kopaonik… Da nekog pitam? Super, kad bih imala koga. Ah, eno nekog lika, ima identifikaciju, znači “blogomanijak” nije bez “blogo”… “Izvini, da ne znaš, možda, gde je hotel “Nikola”?” “Nemam pojma, ali te pozdravila Jelena Maksimović.” “Mene? Ali… kako si me prepoznao?” – malo je reći da sam zbunjena, imam komplet zimsku opremu, ni majka me ne bi lako prepoznala… “Poslala mi sliku, i rekla:”Obavezno da je pozdraviš!” Zaključak je – ko poznaje Jelenu Maksimović može slobodno da se izgubi, ona šalje poštene nalazače da vas nađu. Ili je Aleksandar Bećić one and the only?
Ok, stigoh do sobe. U njoj mrak, a cimerka spava. U francuskom ležaju. A ja ni nju ne poznajem. Doduše, ni ona mene. Zaspah, zabavljena činjenicom da delim krevet sa nepoznatom ženom, i da bi tvitovi o tome šta mi se upravo događa bili jako zabavni.
Sledeće čega se sećam je budilnik. Otvaram oči, a prelepa devojka, koja spava na jastuku do mog pruža ruku, i kaže:”Ana, drago mi je.”
Tako je počela “Blogomanija”. O svemu ostalom je, i biće pisano i tvitovano, ne bih vas dalje zadržavala. Jer, događaj koji ovako počne, može samo još blesavije da se završi. I da se usput mnogo smeje, i mnogo upoznaje. Zvanične programe i predavanja imate na netu. Ovo je bila “Blog(oman) i Ja”, za 2013. Sad se spremam za sledeću “Tvitomaniju”. Ko još ide?