Četvrt veka, k’o četvrt bureka – taman
Godišnjice mature su dobre, zato što dolaze godinu pre okruglih životnih godina, kada se uobičajeno, svode računi i sa nevelikom zadovoljštinom posmatra vreme iza nas. Tako, pre nego što me uhvatila kriza četrdesetih, dobrano sam počela da se prebiram još na slavlju 20. godina mature.
Posle je bilo lakše.
Prošlo je novih pet godina i od tad. Tih su mi pet najznačajnije: prestala sam da se poredim, i da se takmičim sa samom sobom. Počela sam intenzivno da se volim, ovakvu kakva sam, potpuno nesavršena, nekad potpuno promašena, na momente depresivna, na momente histerična. Ko me za ovih 44 nije zavoleo takvu, ne mora ni u kusuru života. Oprošteno mu je. Ja jesam, to je dovoljno.
Za 25 godina, od 1990. kad sam maturirala (tema maturskog: vest u nizu, pisala sam o uspehu Monike Seleš na Rolan Garosu, profesorka Gordana Jocić, koja mi je u međuvremenu postala draga prijateljica, ne bliska u smislu:“Slatka, da ti kažem“, već bliska u smislu:“Izuzetno te poštujem i stalo mi je do tvog mišljenja“.) elem, za ovih 25 godina, ova nesrećna država u kojoj sam rođena, promenila je 12 predsednika (računam samo predsednike država, ne i nižih instanci). Promenila je nekoliko imena – maturirala sam u Socijalističkoj Federatvinoj Republici Jugoslaviji, a ovo mesto na kom živim više nije ni socijalističko, ni federativno, nije ni Jugoslavija. Ostade republika, a i to zahvaljujući Francuzima (poreklo reči), pa i to na protivljenje nekih građana.
Svet se promenio, sve se promenilo. Maturski rad sam kucala na pisaćoj mašini, a i ona je bila retkost u kućama (kad sam se ono upisala na novinarski smer, bila nestašica mašina u Kragujevcu, pa mi majka išla kod tetke u Zaječar da je kupi). Sad sa svojim vršnjacima komuniciram mailom, sms-om, preko Facebooka ili Twittera. Na ovo pisanje me nagovorio Mišković, tako što mi je poslao „direct messages“ na Twitteru. Da nam je neko rekao te, 1990. da ćemo tako u budućnosti da komuniciramo, ne znam kako bismo ga posmatrali…
Te smo godine, odmah po maturi, upisali fakultete (stari program, ni Bolonja još nije postojala). Zakon je bio takav da su svi naši drugari morali odmah u vojsku. Osim ako nisu upisali studije na nekom od tehničkih fakulteta. I tako su otišli, u septembru, svi iz mog odeljenja, da „oduže dug domovini“. Taj dug je, videće se, bio povelik, dok su bili na odsluženju, zemlja se raspadala, njih je zadesio krvavi rat u Hrvatskoj i Sloveniji, gde su, avaj, otišli da „oduže dug“.
Vratili su se, da nikad ne budu isti. Svi su živi, ali neke od njih nikada više nisam videla… ne znam ko će njima da vrati dug.
Nas, devojke, sačekao je Beograd, na početku 90-ih. Sa svim kriminalom, švercom, inflacijom, hladnoćom velikog grada države koja se raspada. Jednom smo Jelena (Joška) i ja izašle iz stana koji nije imao grejanje, da odemo bilo gde, samo da je toplo. Otišle smo u kafić – a otkud smo mogle da znamo kakav je to kafić? – čiji je vlasnik bio tada najveći kriminalac u državi. Nije bilo gužve, u tom kafiću. I imao je grejanje. Ledene poglede nekih likova i danas pamtim, i štrecnem se kad ih vidim u filmu „Vidimo se u čitulji“.
I od tad je prošlo, evo – 25 godina.
U kojima smo se borili, nekad za ideale, nekad da dočekamo sutra. Živi. Te noći, kad čekaš jutro kojeg nema, te su noći smisao života. Kad možeš o njima da pričaš, kao ja sad, znači da je jutro došlo. I da si krenuo dalje.
Pogledam iza sebe – sa kim sam se svađala u školi? Ko me nervirao, ko me smarao? Dođite svi da vas izgrlim. Šta su mi sve posle vas, nekih, neki drugi uradili, a na njih nisam smela ili mogla da se ljutim, ma ni da pokažem da sam povređena!
A opet, pogledam iza sebe – ko mi je sve dobro učinio, u svim tim godinama koje su se nizale, u kojima smo se sretali ili nismo, javljali jedni drugima, ili samo klimali glavom, prisećali se odakle se, ono, beše, znamo, i stideli se što se nismo odmah prepoznali? Vanja, koji mi je pomogao u najtežem životnom trenutku, kad je moj muž imao infarkt. Anđa i Preža, koji su mi lečili i izlečili oca od raka. Bilja, koja mi je oprostila što sam na nju bila ljuta godinama, onako, tinejdžerski besmisleno nadurena. Mira, koja me podstakla da pišem blog. Vasa, dobri duh mog detinjstva, koji se uvek pojavljuje i spašava stvar. Dragana, koja mi je u školi uvek kupovala doručak – jer ja sam uvek mogla da ne jedem, a ona je i tad znala da to nije dobro za zdravlje. (Ne brini, Tomaševićka, evo ima već par godina kako uredno doručkujem.) Opet, Mišković – koji me je podgovorio da sve ovo pišem… Svi ti ljudi, koje pamtim po jednoj rečenici, zbog koje se i danas smejem, glasno i iz srca.
Neka smo preživeli, i neka nas nevolje nisu. Nema u konačnom skoru pobednika i poraženih – to smo, na kraju, samo mi – duše su nam iste, srca su nam ranjavija, tela nas još uvek služe. Samo neka tako i ostane.