Dve slike
Dve su slike obišle svet, za dva dana: na jednoj snimateljka iz Mađarske, Petra Laslo, besno gura i šutira izbeglice, na drugoj policajac iz Srbije, Redžep Arifi, nežno drži u naručju dete izbeglicu.
Kao i sve drugo što nam se servira, a što bez preispitivanja konzumiramo, i uzimamo zdravo za gotovo, na ove dve slike smo stavili oznaku: crno i belo. Ovako ne sme, ovako je dobro.
Iza obe slike stoje ljudi.
I iza objektiva koji su ih oboje fotografisali stajali su ljudi.
Jedno od njih dvoje je na ljude takođe, izbeglice, bilo besno i agresivno, drugo je razumelo muku i tegobu i reagovalo na društveno prihvatljiv način.
Oboje su u trenutku kada su snimljeni bili na profesionalnom zadatku.
Iza Petre Laslo stajali su kordoni mađarske policije, koja se brutalno odnosila prema izbeglicama. Nismo videli njihova lica. Jer, podrazumeva se da se policija brutalno odnosi prema ljudima, “oni samo rade svoj posao”.
Zato je druga slika, o nežnom policajcu, izazvala toliko divljenja.
I pre nego što se osvestila, Petra Laslo je dobila otkaz, i označena kao fašista i rasista, širom sveta.
I pre nego što se osvestio, policajac iz Srbije stajao je pored ministra policije, koji ga je nagradio za herojsko delo.
Ni Petra, ni Redžep, par sati pre nego što su učinili svoja dela ni sanjali nisu da će im se sve to desiti.
Pretpostavljam, probudili se ujutru, krenuli na posao, razmišljali o nekim svojim ličnim stvarima i brigama, stigli, dobili zadatak, krenuli da ga urade…
Par sekundi, jedna reakcija im je izmenila živote. Petri zauvek, Redžepu se možda i zaboravi uskoro, ljudi kratko pamte dobra dela.
Iza svega stoje ljudi.
Petra se našla u situaciji da se oseća ugroženo, i da mora da se brani. Ta njena odbrana, za sve nas koji smo gledali sliku, bila je užasan napad.
Zašto se branila?
Zato što je policija ispred nje takođe nešto “branila” napadajući ljude.
Nema opravdanja za ono što je ona učinila. Ipak, kakve god bile kazne koje će u narednim godinama plaćati, na raznim životnim nivoima, one će biti kraće od vremena u kojem su se u njoj slagali slojevi ksenofobije.
Kad se svet oko nas deli na “mi” i na “oni”, to se ne dešava u sekundi.
Kada stalno dobijamo impulse da nam je neko neprijatelj, kada nas tako vaspitavaju, kada u nama postoji strah od drugog čoveka, jer se po nečemu razlikujemo, kada ne doživljavamo ljude sa druge strane kao ljude, iste kao mi, već kao gomilu koja je protiv nas, strah reaguje umesto nas. I svaka naša reakcija iz straha je da se branimo, iako nas, možda, niko i ne napada. Svaki impuls druge strane doživljavamo kao napad, jer smo na odbranu spremni. Strah je najgori vladar.
Zanimljivo, snimke kako se Petra Laslo ponašala u jednom minutu svog života podelili su svi: čak i oni koji su dan ranije delili tekstove kako izbeglice predstavaljaju opasnost po Srbiju, i “kako ćemo postati manjina u sopstvenoj zemlji”.
Od kada traje u Srbiji vidljiv problem izbeglica (a taj problem realno postoji od 2011. samo su izbeglice išle drugim putevima) moja najveća frustracija je kako ih neki ljudi oko mene doživljavaju. Jer ih doživljavaju kao opasnost. Boje ih se. Nisam prvi put od Natalije Dević pročitala kako “me čudno gledaju”. Bilo bi super da jesam, ali nisam. Čitala sam to po raznim statusima, debatovala uživo, desetine ljudi na Twitteru blokirala, imala sam i dijalog:
– Kaže mi jedna iz Vranjske Banje, prozor ne smeju da otvore zbog njih.
– Zašto ne smeju? Plaše se krađe, čega?
– Jeste.
– Ali, prošlo je na desetine hiljada izbeglica, nije napravljeno nijedno krivično delo…
– Sigurno jeste, ali novinari ne smeju da objave.
Strah ubija racionalno razmišljanje.
Ubija saosećanje.
Ubija, na kraju, čoveka u nama.
Kad se slika sveta podeli na nas i na njih, između postoji granica čvršća i veća od Orbanove žice sa žiletima.
Jedan Redžep Arifi je nedovoljan da sruši tu granicu.
I nju, zapravo, ne pravi niko drugi od nas samih, u našim glavama.
Samo mi možemo i da je srušimo.
Ili bar otvorimo toliko da kroz nju, neozleđeno, prođu ljudi.