Novembar
Bila sam u Kosovskoj i Južnoj Mitrovici. Postoji dilema kod mene, kako nazvati taj grad, koji i jeste jedan, i nije jedan, razdvojen je, a opet, može se sa jedne na drugu stranu, ali se i ne mora, a uglavnom je ljude strah da prelaze na “drugu stranu”.
Mostove prave da spajaju ljude (ok, svi to znate, Ivo Andrić, ceo citat), ovaj stoji da razdvoji. Pa, ipak, imamo neke svoje ljude, i sa jedne i sa druge strane, i iz drugih gradova, pričamo te večeri, smejemo se, razumemo, na više jezika. Dok je želje u ljudima za spajanjem, biće i mostova koji spajaju.
(sa prijateljicom, sa strane mosta koji se nalazi u Južnoj Mitrovici)
U novembru je pao prvi sneg. Kako se leto otimalo predaji ove godine, sneg je pao preko divno rascvetalih ruža. Jel vreme za sneg, jeste. Jel vreme za ruže, realno, nije. Al šta ima veze, ja volim ruže koje se bore, protiv nametnutog, protiv označenog kao “prirodno”, protiv hladnoće, protiv propisanog, i “tako treba”.
(ruža iz bašte moje majke)
Gledala sam “Boemsku rapsodiju”, i jako me dirnuo taj film. Film kao film, nema baš bogznakakvu umetničku vrednost, ali je svedočanstvo jednog vremena, romantičan je, nežan i ima sjajnu muziku.
Za sećanje, kako je to bilo, nekad:
Za poređenje, uporedni prikaz Live Aida i filma:
U novembru smo gledali seriju “Jutro će promeniti sve”, cela porodica. Moderna, lepa serija o nekim stvarnim ljudima u ovoj stvarnoj zemlji, ovakvoj kakva je. O životima svih nas koji čekamo i nadamo se da će jednom svanuti jutro. Koje će da promeni sve.
Svanuće.