Uniformisanost i/ili jednakost?
Rođena sam 14. aprila, na početku proleća, što je zgodno zbog poklona. Taman kad mi je trebala nova garderoba, jer sam onu od prošle godine prerasla, za rođendan sam dobijala nove, divne, tek stigle u prodavnice stvari. I jedva čekala da ih prošetam u školi.
No, odmah posle slavlja, i otvaranja šuštavih kesa, sledila je trijaža moje majke. Nove, blistave delove garderobe je odvajala na dve gomile: jedna je bila “može za školu”, druga, često veća, bila je “ne može za školu.”
Kad sam pitala zašto, odgovarala je ili “nije pristojno za školu” ili “ovo je preskupo, izaziva pažnju druge dece i nastavnika, a ti ne želiš da te u školi primete zbog onoga što si obukla, već zbog onoga šta znaš.”
Dalje rasprave nije bilo, čak i kad sam se pozivala na to da “druga deca…” odgovarala mi je istom rečenicom koja i moju decu užasno nervira:”Ja sam majka samo tebi, o drugoj deci neka brinu njihove majke.”
Podrazumevalo se da se čim uđem u kuću presvučem, da odložim stvari, i da obučem nešto što se zove “za po kući”.
Iako smo nosili đačke kecelje, i garderoba nije mogla sasvim da se vidi ispod nje, nikada nisam prekršila njena pravila. Tokom odrastanja, čak i kada su, negde 1987. u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, konačno, prestale da se nose kecelje i radne bluze, već sam u svoj lični sistem imala ugrađeno šta je prostojno, i šta se ne nosi da “izaziva pažnju”.
Tokom godina rada u novinarstvu, shvatila sam da nikada ujutru ne znam gde će me dan odvesti, te da na posao moram da dolazim uredna, i obučena da se ne osećam nelagodno ni ako stignem do Belog dvora, ni ako razgovaram sa radnicima koji štrajkuju glađu, a da mi bude udobno i na -20, i na +40. Da moja garderoba za posao mora da bude pristojna i da ne izaziva pažnju, jer – naučila me majka – “ne treba da me zapamte po garderodbi, već po onome šta tu radim”.
Ono što nosimo govori o nama, tačno je, utisak se stiče na prvi pogled, i to je tačno, ali pitanje je koji utisak želimo da ostavimo? Šta sve govori naša garderoba umesto nas?
Jednom smo, u Abu Dabiju, gde je moj brat živeo sa porodicom, odlučili da odemo u tada (valjda i sada?) najskuplji hotel na svetu. Zaključili smo da “šta košta da košta, za kafu ćemo imati para”. O hotelu smo znali da je izgrađen od ukupne šestogodišnje proizvodnje crvenog mermera u svetu, da važi za najelitniji u tom delu sveta, jer su u njemu po skupoći sličan, onaj u obliku jedra u Dubaiju, išli turisti. Obukli smo se pristojno-svečano. Brat belu košulju, ćerka i ja haljine. U hotelu (da, mogli smo da platimo kafu, i da uživamo u arhitektonskom delu novog sveta) smo sreli grupu turista, obučenih kao – turisti. Odudarali su od okruženja, vidno. Nekako mi bilo drago, mama nas je naučila da se obučemo primereno, pa smo se tako i osećali, iako tom mestu nismo, niti ćemo pripadati, ničim drugim do znatiželjom i voljom da kršimo nevidljive granice.
Kultura odevanja se stiče u porodici, a razvija u školi. U isto vreme, ostavlja i naš lični pečat, koji može da bude različit, čak i kad nosimo iste stvari. Neki minimum pristojnosti, lepog vaspitanja i urednosti nas čini primerenim svakom okruženju, i tako obučeni nikada nećemo imati osećaj nelagode ili nepripadanja. U isto vreme, pokušaj da se uniformisanjem spreči da “deca u školu dolaze kao starlete” unapred je osuđen na promašaj.
I starlete su nečija deca.
I njih su vaspitale neke majke.
I u uniformi, one bi i dalje bile starlete, jer odelo ne čini čoveka, ali čovek je stil.
Kao roditelj, izuzetno sam protiv uvođenja uniformi u škole.
Jer uniforme nose vojska i policija, da bi bili obeleženi kao pripadnici određene grupe. Ostali koji nose radne mantile nose ih zbog bezbednosti i zdravlja na radu, te nije isto kad mantil nosi lekar i kad ga nosi dete.
Ne, škola neće od deteta da napravi čoveka, kao ni vojska muškarca.
Mnogo toga se ponese od kuće i unese u školu, među drugu decu.
Problemi se ne rešavaju sa kraja, nego od početka.
A početak je u kući.
Inače, prema onome što se priča, deca će ovako ići u školu:
(fotografija preuzeta sa sajta Uniforme u Jagodini)
Hajde da se raspravljamo o totalno nebitnim stvarima kao sto su uniforme, kako ne bi spominjali bitne stvari kao sto je ocajno stanje u skolstvu npr. E to je ono sto vlast sa ovom pricom pokusava da postigne i ocigledno joj uspeva.
Na roditeljskom kod moje ćerke danas je bilo izjašnjavanje vezano za uniforme. I za to mogu da imam stav, iako nisam znala da je to već tema za roditeljski. O reformi školstva nisam stručna da raspravljam, niti da zauzimam čvrste stavove. No, javna diskusija je uvek poželjna, pa na bilo koju temu vođena. Bar ja tako mislim.
Ne treba biti strucan da bi znao da zidovi, a pogotovo plafoni, ne bi trebalo nigde da padaju, a pogotovo ne u skolama, da u 21. veku skole ne bi trebalo da imaju poljske WC-e ili klozete, da bi mozda skola trebalo da ima bar toliko sredstava da omoguci toalet papir u boravcima, a ne da se ocekuje od roditelja da donose ubruse, sapune….
Sva ova prica oko uniformi je jedna farsa kao sto je bila i prethodnih ko zna koliko puta i sluzi samo da se skrene prica sa bitnih stvari za vecinu kojih smo SVI strucni.
Razumem, da, o čemu govorite. Ja pod reformom školstva podrazumevam promenu sistema, gradiva, pa se zato određujem kao nestručna. I potpuno se slažem sa konstatacijom da je priča o uniformama besmislena, kad postoje škole bez osnovnih uslova, u koje bih, pored onog što ste i Vi naveli, ubrojala i nepostojanje sale za fizičko, neopremljenost kabineta, nepostojanje dovoljnog broja računara i pristupa internetu.
No, za to roditelje niko ne pita, za uniforme nas, kao, pitaju.
Interesantan članak. Hvala <3 Tačno je da sve više nestajuća kultura odevanja se donosi od kuće. Međutim, ja sam ipak za uvođenje uniforme 🙂 ne ovakve kao u Jagodini, u vidu kecelje, vec vise u vidu odela. Razlog je taj što se tako čuva garderoba za izlaz, a haba samo uniforma, dakle, za mene, ogromna ušteda u budžetu, kupovina manje stvari, i duže trajanje. Dalje, iako se slažem da će određena deca uvek odudarati, makar se ulaže konstruktivni napor da se u školi pažnja usresređuje na znanje i učenje. Dakle, ja se stvarno nadam da će uvesti uniformu, ali na drugom nivou mi je interesantno kako smo prvi u uvođenju svih površnih reformi u skolstvu, i drugde, bez da dubinski uvedemo zaista reforme koje bi znacajno promenile skolstvo i ideju o njemu (npr. skola bez domacih zadataka, uvođenje vise slobode u odabiru predmeta samih ucenika, ucenje kroz igru, placement education, tj, plan i program koji ukljucuje lokalnu zajednicu)…no, to je vec sasvim druga tema. Veliki pozdrav!!!
Kako imam iskustvo iz bliske familije, koja živi u državi u kojoj se uniforme, kompletne, nose, ne bih smela da zaključim da su uštede velike. Jer, detetu je tokom godine potrebno više košulja, pantalona, sakoa, džempera… koji se takođe habaju, a koje se kupuju na tačno određenim mestima, i nisu podložne izboru. Takođe, među mojim prijateljima i rodbinom, praktikuje se nasleđivanje garderobe, uniforme dece neće moći da nasleđuju, jer će biti pohabane. I – ne manje važno – gotovo sve zemlje u kojima je uniforma obavezna nemaju klimu kao što je u Srbiji, deca imaju organizovan prevoz do škole, i nisu izložena hladnoći. Ne mislim da sve što negde postoji, makar tamo davalo i dobre rezultate, mi moramo odmah i nekritički da prihvatimo. I ovakve razmene mišljenja pomažu.