Vaistinu, radost
Uhvatila me za ramena, pogledala u oči i tiho rekla:
– Zvala te je baba Pera. Idi kod nje, hoće nešto da ti da. Ali pazi, da neko ne vidi to što ti bude dala.
Trčala sam bez daha, svojim malim, tri-četiri godine starim nožicama, preko kaldrme kojom je ulica bila popločana, do baba Perine kuće. Nalazila se na samom kraju naše ulice, pretposlednja u nizu, i najmanja, ali je bila lepa i imala divan travnjak ispred i iza kuće.
Otvorila sam drvenu kapiju i bojažljivo ušla u dvorište. Iščekivala sam nestrpljivo šta će to da mi da baba Pera. Svi su mi donosili čokolade, bonbone, igračke, ali njeni pokloni su se uvek razlikovali, bili su rukom pravljeni, i drugačiji. Niko nije imao takve, u naselju u kom sam živela, a koje je niklo tek neku godinu pre mog rođenja. U njega su se naselile porodice iz Abisinije, na čijim je imanjima nicala “Zastava”, i nekoliko porodica, među kojima i moja, koja je kupila plac i doselila se sa Pivare. Abisinci su sa sobom doneli duh zajedništva i druženja, pa su se i novi lako uklopili.
Stala sam, zadihano, ispred pogrbljene starice, uvek sa vezanom crnom maramom na glavi. Izvadila je iz džepa kecelje nešto crveno, ličilo je na crveno ofarbano jaje. Najlepše jaje koje sam ikada videla. Pružila mi je dva jaja, pomilovala po glavi, i rekla tiho:”Pazi da ih ne razbiješ.”
Još brže sam trčala natrag, i stezala jaja, svako u jednoj ruci. Ulica je bila sunčana, tiha i prazna, nikoga nije bilo, ali sam ipak sakrivala taj čudesan poklon u rukama.
Jedva sam dočekala da stignem pred babu.
– Vidi, kako je lepo, šta je to?
– To su jaja.
– Odakle baba Peri crvena jaja, zašto mi nemamo crvena jaja?
Sledećeg Vaskrsa i moja baba je ofarbala jaja.
Svakog sledećeg najveća radost mi je farbanje jaja, i poklanjanje jaja deci.
Vaistinu, radost.