Želje
Šta sa željama koje se ostvare? I posebno, šta sa željama koje se kasno ostvare? Tu mislim na onu situaciju koja se desila mojoj drugarici: celo tinejdžersko doba provela je nesrećno i tajno zaljubljena u nekog lika. Posle nemam-pojma-koliko vremena, ali recimo, 15 godina, u noći nekog pijanstva i ludila, on joj kaže: “Znaš kako sam ja bio zaljubljen u tebe?!” Ona je tolerantna. Ja bih mu lupila šamar. Ili, bar opsovala. Makar i samu sebe.
O takvim željama nešto razmišljam. Kad se upireš svim silama da nešto postigneš, i nikako ti ne ide. I onda, u nekom trenutku kad sam već odustala, pa i zaboravila, desi se ostvarenje. Kojem se i ne radujem previše, i koje u tom trenutku predstavlja veću obavezu, i muku, nego zadovoljstvo.
Postoji i ona druga muka: kad u trenutku ukapiram da se želja ispunjava, shvatim da mi to ništa nije trebalo u životu. I da se jeste ostvarilo, čak i posle muke i truda, ali da se moglo i bez toga.
Prilično je klizava stvar sa željama: neke se i ostvare. Ne bih da neskromno hulim na sudbu (kletu), naročito što sa strpljenjem nisam u najboljim odnosima, ali ako nije “sad i odmah”, onda, bolje neka i ne bude. Mislim, posle se samo nadješ u problemu, zar ne?