Godinu dana ranije…
Nisam od onih koji obožavaju da citiraju sebe, ali zbog svega što se dogodilo danas, postavljam tekst pisan istim povodom, pre godinu dana.
Danas sam u šoku, ali već sutra, opte ću se pitati: “Čija su ova, naša, deca?”
„Nije čovijek ono što misli, već ono što čini.“
Meša Selimović,
„Derviš i smrt“
„Divljanje huligana neće imati političke posledice po Srbiju“, „Mladić će biti uhapšen do kraja godine“, „Održivo rešenje za Kosovo“, „Srbija plaća cenu sopstvenog licemerja“, „O ustavnosti Zakona o informisanju“, „Biće opet rata“, „Huligani hteli da napadnu švedsku ambasadu“, „Žene ubijaju iz ljubomore i posle višegodišnjeg zlostavljanja“, „Oslobadjajuća presuda „za slučaj Bitići“, „Francuz i dalje kritično“….
Ovo su, nasumično, izabrani naslovi iz dnevne štampe objavljene u Srbiji 23. septembra 2009. godine. I da ne napišem nijednu reč više, govore dovoljno.
A meni je, danima, teško da pišem. Teško mi je i da razmišlajm, nekako me sustigla apatija. Još uvek ona nije poprimila tolike razmere, da se upustim u razvlačenje dugih večernjih sati uz neki od popularnih „reality show“ programa, u kojima se produbljuju predrasude i toleriše svaka vrsta nasilja, pod izgovorom zabave za narod. I sve gore u naslovima nabrojane teme, kao da gube na značaju, jer se desetak propalih zvezda takmiči koja će od sebe da napravi veću budalu, a narod u zanosu ne zna gde će pre: da svedoči scenama seksa uživo na jednom nacionalnom kanalu, ili da okopava kukuruz jer je muškarac, glava kuće, lupio rukom o sto i poslao žene u kuhinju, na drugom televizijskom programu….
Teško mi je i da mislim na Zakon o informisanju, kojeg podržavaju oni koji bi da mediji izgledaju i pevuše kao spotovi JUL-a sa početka delovanja: sve sami cvetići i leptirići, a protiv kojeg su se oglasili i oni koji bi, da ima pravde, odavno bili zabranjeni zbog nasilja na svojim stranicama, zbog zloupotrebe maloletnika, zbog širenja nacionalne, rasne, verske, i seksualne mržnje. Kako ne pripadam ni jednima, ni drugima, svesna sam da mora da postoji način koji bi sprečio da u Drugom dnevniku nacionalne televizije novinarka izgovori „Šiptari ne daju struju“, ali da isto tako mora da postoji i način da se spreči selektivna primena selektivnih zakona.
Pomislila sam, priznajem, u jednom trenutku, prošle subote, da je dobro što je otkazana Parada ponosa. Da će se izbeći nasilje, i da će moji prijatelji, koji su gay aktivisti, biti poštedjeni rizika od prebijanja, čime su im ultradesničari, nacionalisti, navijači i ko zna ko sve još, pretili prethodnih dana. Gorko sam odahnula… a to olakšanje koje sam osetila, bilo je, mislim, olakšanje logoraša kada se završi prozivka smrti za taj dan. Dobro je dok potraje. A izvesnost je svakako loša. Mislite da preterujem? U zemlji u kojoj prebiju devojku u autobusu gradskog prevoza i bace dimnu bombu na kraju, u zemlji u kojoj prebiju turistu Francuza koji je mirno sedeo u sred dana u centru Beograda, u zemlji u kojoj išamaraju Australijanca koji šeta tim gradom, strah od nasilja više nije preterivanje. Već, ma kako to ružno zvučalo, teška istina, i teška sudbina svih nas, koji smo danas odahnuli.
Porazno je što su nasilnici o kojima govorim starosti izmedju 17 i 19 godina. To su ona deca rodjena u ratno vreme, deca odrasla pod sankcijama, sa idolima iz kriminalnog sveta koji je ovde bio popularan devedesetih. Sad ta deca ulaze u svet odraslih na jedini način na koji umeju. I za koje sada svi imaju samo reči osude. Kao da su to neka tudja deca, neki tudji ljudi. To su ista ona deca koja su bivala zapostavljena i prepuštena sama sebi dok su im tate mobilisane za ratove, a mame čekale u redovima za hleb i mleko. Ona deca koja su, umesto crtaća (na koje su nam bile stavljene sankcije), na televiziji gledala kriminalce i njihove „crne bisere“, rasparčana tela žrtava rata, nacionalne heroje i novokomponovane kulturne i ostale zločince. Ta deca su odrasla. Zgražanje i gadjenje nad onim što ta deca čine, samo je posledica. Kao što je i njihovo ponašanje posledica. Odgovornost je zajednička i niko nema prava da sa gadjenjem konstatuje kako je neko drugi kriv.
Pre nekoliko dana objavljeno je istraživanje koje pokazuje kako je svaka druga žena u ovoj državi žrtva nasilja u porodici. Nasilje u porodici se još uvek ovde ne smatra krivičnim delom, ovde je uobičajeno da se deca vaspitavaju batinama, a žene „prevaspitavaju“ motkom ili pesnicom koja je iz raja izašla. Što se tumači, kako je sam Bog, vladar raja, poslao batine jačima kako bi vaspitali slabije. Mušarac ženu, ona dete, dete slabije dete. Spirala nasilja? Vrtlog nasilja! A mi svi plivamo u tom viru, ne shvatajući da nam samo glave vire i bore se za malo daha.
Ne umem da se borim sa nasiljem koje je u meni. Gutam i guram u sebe i bes i tugu i nemoć, i očekujem da će sa vremenom koje prolazi i muka koju doživljavam postati manja. A ona je sve veća. Povukla sam se u mali svet svoje porodice, ušuškala i zašitila od sveta: ne govorim o tome kako se doživljava trudnoća i odsustvo zbog porodjaja u državi u kojoj je posao privilegija, a ne pravo, ne govorim o tome da ne postoji nikakva podrška trudnicama, porodiljama i, naročito, dojiljama, ne govorim da je na ovom parčetu sveta sramota dojiti dete na javnom mestu, ne govorim o tome da sam se samoizolovala… Ne, bilo bi previše lično. Tiče me se, nisam objektivna. I tako sam odlučila da se bavim samo odgojem dece… razmenjujući savete sa drugim mamama, na Internet forumima, bila sam najstrašnije izvredjana zbog stava da decu niko ne sme da tuče. Jer, mame, valjda znaju šta je najbolje za njihovu decu. Mame tuku iz ljubavi. I to nasilje, kao i svako drugo, ima opravdanje u višem cilju: mame tuku da bi deca bila bolja, tate tuku mame da bi im zajednički život bio harmoničniji, ta deca čim malo stasaju tuku svoje drugare koji su slabiji, a kad se udruže, onda tuku devojku u autobusu za koju su pomislili da je lezbejka, ili učesnike Parade ponosa, koji nisu dovoljno strejt za njihov ukus, ili Francuza zato što nije dovoljno Srbin, ili je previše Francuz. Za svako nasilje postoji opravdanje u višem cilju. Bijem te za tvoje dobro, sutra ćeš mi biti zahvalan zbog toga… kaže tata sinu. I krug počinje da se vrti…
Samo ćutanje i nedelanje nema opravdanje. Jer, ako ne kažem, ne vrištim, ne urlam danas ja: a ko će?
Katarina Milićević, 21.09.2009.