Lomača za Nikolinu
Drevni indijski običaj spaljivanja žene na odru svog preminulog muža, zabranjen je u toj zemlji 1829. godine, ali je u praksi živeo do 1987. Pitanje je da li živi i danas, a da se za to ne zna. Uglađena zapadna hemisfera se grozi nad tim činom, iako njegovim ostacima svakodnevno svedoči.
Posmatrajte sahrane – na svakoj sahrani muškarca iza kojeg je ostala žena, videćete grupicu oštrokondži svih godina i zanimanja koje će šaputati:”Nije ga dobro gledala.” (Ovako se kaže u mojoj Šumadiji, i ne misli se na gledanje kao što ja sad gledam tebe koji se, kao, čudiš, nego se misli: nije ga dobro pazila.) I za život i za smrt muškraca kriva je žena, sve što u njegovom bivstovanju manjka, ona je zaslužna. Najčešće – kriva.
Običaj do skoro, a verovatno i sada, samo za to ne znamo, jer portali o tome ne pišu, jer da ženu, posle smrti muža, ako je živela u zajednici sa njegovim roditeljima ili rođacima, vrate njenima. Vrate, tako je, to je izraz koji se upotrebljava, kao za lopatu neku, bila je kod nas, služila je, sad je vraćamo, nećemo mi da hranimo još jedna usta…
O tome da je ta žena svojim radom učestvovala u toj zajednici, ni reči. Imovina se ne prepisuje ženi, to što joj je muž umro (jer ga nije dobro gledala), njen je problem, pa neće valjda na snaju da se vodi nešto?
Takođe, gledajte daće, na 40 dana će svakom muškarcu kojem je umrla žena, dušebrižna rodbina i dušebrižniji prijatelji da savetuju da se oženi ponovo, imao on 20 ili 80 godina, da nađe neku ženu “da ga gleda”. To isto nikada nijednoj ženi nije rečeno, naprotiv, i ako bi se udala, opet će neka zla usta da joj to prigovore. “Još se nije ni ohladio, a ona…” Pri tom, hlađenje traje između godine i večnosti.
Muka mi je od onih koji se zgražavaju, nesposobni da se okrenu oko sebe i vide kako svet izgleda i kako se odnosi prema udovicama.
Nije Nikolina Ristović, nekada Pišek jedina na lomači. I pre nje su žene spaljivane i biće i ubuduće javno linčovane ukoliko su okolnosti htele da prežive smrt muža. Da se ubila na njegovom grobu, bila bi slavljena, kao udovice u Indiji do početka 19. veka.
Ovako, ostala je da živi, živa zapaljena.
Ovde je nebitna Nikolina, kao Nikolina – ovde se patrijarhat obračunava sa ženom, kao što bi se obračunao sa svakom drugom bila ona doktorica nauka, radnica, kasirka, ili kurva – kriva je, jer je žena.
Razlika između ovoga što se dešava jednoj ženi, polujavnoj ličnosti, i onogo što se dešavalo u Indiji, zapravo postoji – deca indijskih udovica su slavljena kao deca herojki, deca Nikoline Ristović živeće u svetu u kom će ih označavati činjenica da im je majku neko (ko im je u krvnom srodstvu) linčovao i spaljivao na medijskoj lomači.
Ne postoji insititucija koja njih i nju može da zaštiti, a pravde nema, niti će je biti.
Danima ne želim da dolivam ulje na ovu vatru u kojoj osim Nikoline gore i etika i ljudskost svih nas koji to čitamo, ali me je naterao da se oglasim jedan poznati književnik, koji je analizirao situaciju, a ja sam se molila u sebi:”Daj joj ženski ugao, daj joj poređenje sa indijskim udovicama”, no moje molbe nisu uslišene.
Čast svakome, ali o ovome, ipak, mora da piše žena.
Na žalost.