Hana i mama u Pokémon Go avanturi: vodič za roditelje
Vuklo se lenjo letnje popodne, pa sam se ponovo setila Pokemona. Hm, i dalje nisu dostupni na zvaničnom Google App-u, hm, a kako ovaj narod to igra, vidi, ima objašnjenje, daj da vidim kako to ide, aha, klik, klik… Ovde
I našla sam se u igri. Prvo čudovištance sam nekako uhvatila u svojoj dnevnoj sobi. Ok, to je dobrodošlica. Onda je Hana provalila da radim nešto neobično, a kad je shvatila šta, počela je da skakuće po kući.
Avantura je počela.
(To na ekranu ovako izgleda.)
Prvo iznenađenje bilo mi je koje su lokacije izabrane u Kragujevcu, i obeležene kao “Pokestopovi”. Iako mislim da odlično poznajem svoj grad, pa, zamislila sam se. Recimo, grb FK Radnički sam dosta dugo tražila. Ostali objekti su, uglavnom, spomenici – od jarbola “Samouprava”, preko “Štafete” do spomenika Radomiru Putniku. Obilazeći grad, kod svakog smo Hana i ja zastale, i pričale o samom spomeniku, zašto je tu, kome je podignut…
- Nisam znala da je ovo edukativna igra! – uzviknula je Hana u jednom trenutku.
Niko nije rekao da jeste, a jeste, zaista. Osim hodanja i obilaženja grada, po istaknutim tačkama, ništa se drugo ne dešava. Zato je ovo igra zabavna da se igra u društvu, najbolje sa decom, predškolskog ili školskog uzrasta.
(Ne, neću vam reći gde je grafit. Uživajte u potrazi.)
Usput sam probala da pronađem opasnosti, skrivene zamke, i pitala se odakle svi oni napisi:”Postavili su Pokemona na sred ulice”, jer to prosto ne može da bude istina, on se pojavi u vašoj blizini, ali ne morate da mu priđete blizu, tj. on nalazi vas, ne vi njega. Jednostavno šetate gradom, ne stojite na ulici, niti na bilo kakvom opasnom mestu.
No, mogu da pretpostavim da deca, u žaru igre, u nekom trenutku počnu da jurcaju, zato ne preporučujem da budu sama u potrazi. Zabavnije je, a i sigurnije, igrati se zajedno.
- Ovo je super kad te mrzi da šetaš, uključiš Pokemone, i protegneš noge, zaključila je Hana, što bi bio i moj zaključak.
Svakako bi krenule u šetnju, ali bi se pre toga natezale, a gde ćemo, a da li baš moramo, a ima li tamo nečeg zabavnog… Ovako smo pustile Pokemone da nas vode. I uživale. Stigle smo do 4. nivoa, prešle nekoliko kilometara, smejale se i radovale kad uspemo.
Od jedne igrice, dovoljno, za jedno letnje popodne.
(Slatko malo čudovište)