Author: Katarina Milićević

Oliva na atletskoj stazi

Kad pobediš sebe. Kad se izložiš. Kad ceo stadion navija za nekog drugog.
A ti trčiš, ne znaš da od sebe ne možeš da pobegneš.
I izgubiš.
A ipak, ne propadneš.

Letnji dan

Koračala sam već polupraznim Beogradom, ispred mene je išla žena u lepim crnim pantalonama, i belom košuljom zavrnutih rukava, vodila je psa, i delovala kao osoba koja voli što živi. I pas voli.

Teodora je nama dala šansu – za promenu

Jedini način da mi budemo sigurni i spokojni da smo učinili sve je da se borimo protiv onih aveti u Srbiji koje su ubile Lava NIkolu, i zamalo sprečile Teodoru da dođe do svog izlečenja: nebrige, nemara, birokratije i diskriminacije

Sreća – epilog

Napolju su se čule petarde i trubači, iz daljine je odzvanjao limeni zvuk. Neko je slavio odlazak godine, čijoj se sreći i lepoti radovao, samo tren ranije.

Sreća 14

Juče mi je ušao čovek, onako, običan neki čovek, ni da mu odredim godine, ni šta je po zanimanju, ni odakle je. Taj je hteo da pričamo o sreći.

Sreća 13

Bio onaj jedan, tako izaš’o po cigare i nije se vraćao tri’es godina. E, tako ću, vala, i ja.

%d bloggers like this: