Libar ili zašto, do sinoć, nisam slušala Gibonnija
Muzika je izmišljena da bi pokrila težinu ćutnje. Potom je postala umetnost.
blog
Kako su raspusti bili dugi, deda je za svaki dan imao plan. I svakog dana me je vodio na neko drugo mesto: na jezero, na bazene, u muzeje. Deda i unuka su obilazili redom sve muzeje u Kragujevcu, od Narodnog, preko onog u Šumaricama do Zastavinog. I galerije, i spomenike… ali najviše smo voleli muzeje. Kustosi su bili ljubazni. I nikad nikog drugog tu nije bilo, a mi smo im kratili duge dane. Ja sam zapitkivala, deda je zajedno sa mnom razgledao, oni su odgovarali. Sledeće godine ponovo. Posebno su nas voleli u Dečijoj biblioteci, zvali su nas „devojčica i deda“. Zimi, kad napada sneg, deda je išao sam na drugi kraj grada, da mi zameni knjigu. I prenese pozdrave bibliotekarki.
Istim tim belim starkama sam se radovala i kad je mene neko čekao da se vratim kući sa žurke. Taj neko je nosio belu spavaćicu, presretao me kao duh u mraku hodnika i vriskao kroz šapat (može se, stvarno, da se vrišti korz šapat): “Ti nisi normalna!”
Ima godina koje su pojeli skakavci, ima godine koje su oglodali pacovi, ima i načetih moljcima, na neke se ukakio golub, a na neke krava. Neke su, opet, svetle, vesele, radosne. Radjali su se novi životi, ljubavi, prijateljstva, a i u poslu se radilo.
More