Category: Tek onako

Deda

Kako su raspusti bili dugi, deda je za svaki dan imao plan. I svakog dana me je vodio na neko drugo mesto: na jezero, na bazene, u muzeje. Deda i unuka su obilazili redom sve muzeje u Kragujevcu, od Narodnog, preko onog u Šumaricama do Zastavinog. I galerije, i spomenike… ali najviše smo voleli muzeje. Kustosi su bili ljubazni. I nikad nikog drugog tu nije bilo, a mi smo im kratili duge dane. Ja sam zapitkivala, deda je zajedno sa mnom razgledao, oni su odgovarali. Sledeće godine ponovo. Posebno su nas voleli u Dečijoj biblioteci, zvali su nas „devojčica i deda“. Zimi, kad napada sneg, deda je išao sam na drugi kraj grada, da mi zameni knjigu. I prenese pozdrave bibliotekarki.

Krug

Istim tim belim starkama sam se radovala i kad je mene neko čekao da se vratim kući sa žurke. Taj neko je nosio belu spavaćicu, presretao me kao duh u mraku hodnika i vriskao kroz šapat (može se, stvarno, da se vrišti korz šapat): “Ti nisi normalna!”

Nove, novije i najnovije godine

Ima godina koje su pojeli skakavci, ima godine koje su oglodali pacovi, ima i načetih moljcima, na neke se ukakio golub, a na neke krava. Neke su, opet, svetle, vesele, radosne. Radjali su se novi životi, ljubavi, prijateljstva, a i u poslu se radilo.

Molim

…vi čije su košulje uvek bele, vi koji ne rizikujete, vi koji se ne prepuštate, vi koji uvek znate šta hoćete, vi koji se nikada niste poveli, vi koji sebi ništa ne zamerate… prodjite me se.

Decembar

Samo u decembru, makar i na +20 stepeni, hoću da verujem da će se sve dobro što nije imalo vremena da se desi u ovoj odlazećoj, desiti baš u nastupajućoj godini.

%d bloggers like this: